Apovied chłopčyka pra takija zvyčajnyja rečy, jak son, čytańnie, pieraryvajucca strašnymi paviedamleńniami.
Maleńki maryupalec piša, što jamu 8 hadoŭ, siastry — 15, a mamie — 38, i joj patrebnyja pieraviazki. «Jašče ŭ mianie pamior dziadula. U mianie — rana na śpinie, sadranaja skura. U siastry — ranieńnie hałavy. U mamy — vydranaje miasa na ruce i rana na nazie», — raspaviadaje chłopčyk.
Dzicia ciešycca, što jon pračnuŭsia, uśmichnuŭsia, što ŭ jaho nieŭzabavie dzień naradžeńnia i što babula viarnułasia, kali chadziła za vadoj.
I zusim niedziciačyja karcinki: ludzi, jakija lažać na ziamli, razburanyja damy.
«U mianie pamierli dva sabaki, babula Hala i lubimy horad Maryupal», — napisana dziciačaj rukoj.